ZLOSTAVLJANJE JE EPOHALNO VAŽNA TEMA – intervju Jasmine Ahmetagić za podgoričku „Pobjedu“

„Priče o narcisu zlostavljaču“ – Jasmina Ahmetagić (Blum 2021)

Novim izdanjem zbirke eseja „Priče o Narcisu zlostavljaču – zlostavljanje književnosti“, beogradska spisateljica i esejistkinja Jasmina Ahmetagić iznova je uzburkala znatiželju mnogobrojnih čitalaca i kritičara teorijskim raspravama o književnim, ali i ideološkim temama u Srbiji i regionu.

„Narcis zlostavljač“ Jasmine Ahmetagić nije „Narcis bez lica“, već knjiga trajne aktuelnosti i duboke erudicije, koja i poslije decenije „talasa srpske i eks-jugoslovenske intelektualne elite“, zaglibljene u nacionalizmu i ideološkim čitanjima književnosti. Iako je njen pristup temama prije svega naučni Ahmetagić širokim spektrom interesovanja zahvata širu sliku srpskog društva u cjelini kroz prizmu socio-psiholoških, političkih i drugih društvenih fenomena.

Naslovnica knjige „Priče o Narcisu zlostavljaču – zlostavljanje književnosti“

Ahmetagić je autorica brojnih knjiga i tekstova u naučnim listovima i časopisima među kojima se izdvajaju „Antropopeja: biblijski podtekst Pekićeve proze“ i „Antički mit u prozi Borislava Pekića“, „Dažd od živoga uglјevlјa (čitanje s Biblijom u ruci: proza Danila Kiša i Mirka Kovača)“, „Zlostavlјanje i druge lјubavne pesme“, „Knjiga o Dostojevskom: bolest prekomernog saznanja“, „Knjiga o Kamiju: poetika mere“ i drugi.

POBJEDA: Upravo je objavljeno novo izdanje Vaše knjige eseja „Priče o Narsicu zlostavljaču: zlostavljanje i književnost“, koja je od „Blum izdavaštva“ okarakterisana kao „knjiga XXI vijeka“. Koje ste ključne postulate obuhvatili ovim esejima na temu zostavljanja kroz književnu teoriju, ali i sociologiju i psihologiju?

AHMETAGIĆ: U knjizi je riječ, prije svega, o zlostavljanju kao posljedici narcističkog poremećaja ličnosti, odnosno patološkog, malignog narcizma. Već to podrazumijeva da je riječ o zlostavljanju koje je maskirano, teško prepoznatljivo, a to određuje i centralnu perspektivu proučavanja, usmjerenu na razobličavanje tog nevidljivog zlostavljanja, njegovo definisanje i prepoznavanje, kao i osvjetljavanje različitih zlostavljajućih strategija, a potom i analizu svojstava koji osobu predodređuje za poziciju žrtve. Tu nam u pomoć dolazi i jedna relativno mlada nauka, viktimologija, na koju se oslanjam posebno u onim slučajevima u kojima se bavim temom logorskog zlostavljanja i konkretnim odnosom zločinca i žrtve. U posljednjem dijelu knjige raspravlja se o ideološkom zlostavljanju književnosti, pa se tu potvrđuje teza koja je u knjizi prisutna od početka: svako svođenje posmatranog predmeta na mjeru posmatrača jeste zlostavljanje. U toj se pojavi – odustajanju od istinskog pronicanja u drugo i drugačije i dosljednom projektovanju vlastitih potreba u stvarnost drugog – sustiču psihologija, književnost, sociologija.

POBJEDA: U knjizi se, pišući o određenim djelima i autorima, bavite nekom vrstom podjele na „Moralno zlostavljanje“, „Ljubavno zlostavljanje“, „Porodično proždiranje“, „Žrtva i zločinac“ i na kraju „Zlostavljanje književnosti“. Možete li reći što je suštinsko u ovoj metafori „Narcis zlostavljač“ iz naslova knjige?

AHMETAGIĆ: Maligni narcisi naprosto jesu zlostavljači. U svakom od poglavlja koje pominjete analizira se priroda odnosa sa patološkim narcisima, koji se pojavljuju kao ljubavni ili poslovni partneri, članovi porodice i slično. Tamo gdje nije riječ o patološkom narcizmu – a u knjizi se pokazuje koliko je zla u svijetu uslovljeno narcističim poremećajem ličnosti – riječ je o narcističkim ranama nanijetim ličnosti u procesu zlostavljanja. Sve prema čemu se možemo odnositi, može se i zlostavljati – i zlostavljanje književnosti podrazumijeva redukovanje djela u ime vlastitih ideoloških koncepata, odnosno nesposobnost stvarne komunikacija sa njim.

POBJEDA: „Priče o Narcisu zlostavljaču“ vezane su za književna djela, likove i autore, ali sa Vašim vrhunskim analizama u kontekstu sociopsiholoških društvenih stanja. Koliko su danas u našoj sredini prisutna ideološka čitanja književnosti sa kojima polemišete u poglavlju „Kritika i delo – ideološko zlostavljanje književnosti“?

AHMETAGIĆ: Ja bih rekla da je u našem vremenu akademsko pisanje o književnosti odnijelo prevagu nad časopisnom književnom kritikom koja prati i komentariše tekuću produkciju, i to i po svojoj vrijednosti i po svom značaju, ali je ono, prije svega rezervisano za „stručnjake“, tj. za profesionalno zainteresovane. To nastojanje da se oslanja na naučnu metodologiju dobra je brana od ideologije, ali i od šireg čitalačkog interesovanja. Ako obratimo pažnju na to oko čega se stvara buka u književnom životu, to je uvijek ideološko a gotovo nikad književno pitanje. Čitav sukob oko Ninove nagrade, na primjer, kako se ispostavilo, sukob je između dvije Srbije, isti onaj sukob na koji reagujem još 2010. u prvom izdanju djela „Priče o Narcisu zlostavljaču“ .

POBJEDA: To govori da živimo u vremenu kad se zlostavljanje, ne samo u književnosti, nameće kao vrlo uticajan princip. Da li je Vaša knjiga zapravo i neka vrsta odgovora u kakvom vremenu živimo danas? Reklo bi se da su mnoge situacije i fenomeni kojima se bavite u teoriji našli anticipaciju u našem vremenu.

AHMETAGIĆ: Ako je tako – da moje knjige govore o našem vremenu, pa još na anticipirajući način – onda one ispunjavaju svoj cilj, budući da je to ono što mene najviše zanima – književnost kao jezički i umjetnički izraz različitih ili karakterističnih oblika našeg ljudskog postojanja. S druge strane, prirodno je da se meni čini da je zlostavljanje ne samo učestala nego epohalno važna tema – toliko sam joj pažnje posvetila baš zato što je vidim svuda unaokolo. Naslovom su obznanjene tematske veze, a svakako je riječ o jednom trenutku u životu kada intenzivno uviđam koliko su falš svakovrsni ljudski odnosi. Ukoliko ličnost sebe nije dovela do određenog razvojnog nivoa (a uglavnom nije, jer nas kultura ka tome ne usmjerava, već isključivo ka postignuću), tako da, sa svom kritičnošću, poima vlastite motive, potrebe, razloge, ona nužno uspostavlja odnose koji na ovaj ili onaj način završavaju u zlostavljanju. U tom se slučaju ka drugom isturaju lični zahtjevi, potrebe, te se drugi i vidi u kontekstu ličnog konzumerzima.

POBJEDA: U odjeljku „Što je dozvoljeno Jupiteru nije volu: pravo da se bude nacionalista“ žestoko se obračunavate s nacionalizmom. Da li je region Zapadnog Balkana, s novim narastanjem nacionalizma, podatno mjesto za ovu Vašu temu „zlostavljanje i književnost“, možda i kultura uopšte, te u kakvom su odnosu na ovom području književnost i nacionalizam?

AHMETAGIĆ: Književnost suštinski nema ništa zajedničko sa nacionalizmom niti sa politikom. Međutim, ono što se zove književni život uglavnom ima, a taj raskorak između istinske književnosti (one koja obogaćuje spoznajno-emotivne kapacitete ličnosti, koja produbljuje naše ljudsko iskustvo) i književnog života, u kome se prije svega održavaju sukobi i pseudodijalozi, nekakva preraspodjela moći, lišena duhovne snage, jeste ono što obilježava naše doba. Književnost je identitetska stvar, a nauka o književnosti spada u identitetske nauke, i stoga je prostor u kome se pojavljuje sve ono što obilježava našu epohu. Ne samo tematizovanje posljednjeg rata, kada je nacionalizam važna tema (i ne samo posljednjeg, naravno), nego i nastojanje proučavalaca da, posredstvom književnosti, legitimišu narcizam malih razlika, odnosno istaknu vlastite kulturne okvire. Svako isticanje okvira, umjesto srodnosti, zapravo je nacionalistička ograničenost. No, ja se obračunavam i sa svakim suđenjem autorima zbog nacionalnog osjećanja.

POBJEDA: Napisali ste djelo „Knjiga o Kamiju: poetika mere“, autoru koji je u ovim vremenima pandemije korona virusa vrlo često citiran povodom romana „Kuga“. Dakle, opet, područje „fenomenologije zla“, kao u Vašoj komparaciji Kamija s Danilom Kišom. Da li je upravo to područje zbog kog je Kami i danas bitan i aktuelan?

AHMETAGIĆ: Između ostalog jeste, ali je Kami aktuelan iz brojnih razloga. Šta je značajnije u zapadnoj kulturi, koja se neprekidno bavi problemom vrednovanja čovjeka, od upozorenja koje daje Kami posredstvom Mersoa: Kamijev „Stranac“ problematizuje naše predstave o stvarnosti i utvrdivoj vrijednosti ljudskog bića, na primjer. Kamijeva „Kuga“, a ništa manje to ne čini ni „Pad“, ispituje antropološki potencijal zločinjenja. „Pad“ nas suočava sa formama pseudoispovijesti u kojima se iscrpljuje ogromna većina savremenih narativa.

POBJEDA: U „Knjizi o Dostojevskom“ nijeste se bavili centralnom strujom njegovog opusa, već manje proučavanim djelima. (,,Gazdarica“, ,,Krotka“, ,,Dvojnik“, ,,Zapisi iz podzemlja“…). Što Vas je motivisalo da u naizgled perifernim likovima tražite najvažnija ljudska iskustva kojima se Dostojevski bavio?

AHMETAGIĆ: Sve je počelo od „Zapisa iz podzemlja“, koji jesu moj omiljeni roman Dostojevskog. Potom, činjenica da „Gazdarica“, pa ni „Dvojnik“, nikada nijesu bili kod nas predmet analize, a da su složeni, slojeviti i važni za zaključivanje o poetici Dostojevskog, svakako je djelovala motivišuće. A, uostalom, Dostojevski se i tu, posebno u djelima „Zapisi iz podzemlja“ i ,,Krotka“, bavi svojim opsesivnim temama.

POBJEDA: U intervjuu „Eckermannu“ na pitanje o planinama odgovorili ste da je Durmitor Vaš hronotop sreće. Zašto Durmitor?

AHMETAGIĆ: Srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje. Ne znam zašto, znam da sam na Durmitoru osjetila samodovoljnu otvorenost i spokojstvo. Jedno svečano osjećanje, dovoljno intenzivno da bude upamćeno – to je kada ste dovoljno utišani da čujete sebe, a dovoljno budni da na pravi način odgovarate na svijet.

Tendenciozna tumačenja Gorskog vijenca

POBJEDA: U poglavlju „Zlostavljanje Gorskog vijenca“ govorite o nekim efemernim i zlonamjernim tumačenjima ovog crnogorskog spjeva iz pera nacionalista sa raznih strana. Zbog čega je Njegoš neprekidno podložan ovakvim ideološkim čitanjima?

AHMETAGIĆ: Riječ je o jednoj liniji uzroka i posljedica: rastući nacionalizam i raspad Jugoslavije, te ratno iskustvo koje nacionalizam dalje utvrđuje, sve to dovodi do sve većeg zatvaranja u okvire vlastite kulture i potrebe za stvaranjem manjih duhovnih središta, nastalih rasparčavanjem jednog duhovnog prostora. Kada se u dugom periodu njeguje narcizam malih razlika, kako je to nazvao još Frojd, raste i paranoidni pogled na svijet i zamagljuje čitanje književnosti. S druge strane, nijesam sigurna da je riječ baš o efemernim tumačenjima – meni je zlostavljanje Gorskog vijenca paradigma tendencioznih tumačenja uopšte, a takvih je mnogo u savremenoj knjževnosti, od tumačenja Andrića do tumačenja svakog novog romana koji se bavi posljednjim ratom sa ideoloških pozicija tumača.

Izvor: „Pobjeda“

Autor:Ljubeta Labović

Knjigu možete kupiti ovde